American Manhunt: The Boston Marathon Bombing

U bostonskoj policiji bio sam 38 godina.

Puno sam toga naučio.

Ali najvažnija je lekcija ova:

Ako neko nekom želi nauditi, to će nekako i učiniti.

Trudimo se spriječiti ovakve tragedije.

Ali ljudi imaju stranu koju nitko nikad ne vidi.

AMERIČKE POTJERE:

BOMBE NA BOSTONSKOM MARATONU

PRVO POGLAVLJE BIJELA KAPA, CRNA KAPA

Otrčao sam 59 maratona.

Bostonski je najbolji na svijetu.

NAČELNIK POLICIJE U BOSTONU

Odvija se oko Uskrsa.

Grad živne, cvijeće cvate.

Svi se vesele Danu domoljuba.

To je lokalni praznik u Bostonu.

Svi izađu i gledaju maraton.

To je velik i važan dan u gradu.

Massachusetts je među rijetkim državama gdje slave Dan domoljuba.

To je sjajno jer imamo bogatu povijest.

Lijepo je kad se vratim u grad

u kojem je moj naglasak normalan.

Stanovnici Bostona ponose se što žive u Bostonu.

Na svijetu nema boljih ljudi od stanovnika Bostona.

-Uspjeli smo! -Jebi se!

Znaju biti nepodnošljivi kad je sport u pitanju.

Idemo, Bruins!

Ali maraton je u Bostonu velika stvar.

To je najstariji američki maraton.

I najvažniji.

To je praznični dan, ljudima to mnogo znači.

Javni prijevoz ne radi, ulice su prepune ljudi.

Svake sam godine išla na maraton sa skupinom prijatelja

kako bismo gledali mog dečka Kevina.

Nisam mislio da ću trčati maraton.

Nisam ga otrčao do 42. godine.

To je sjajno. Kao zabava.

Svi navijaju za sve trkače. Taj dan svi smo jednaki.

Maraton počinje u Hopkintonu i dug je 42,2 kilometra.

Cilj je u gradu.

Svi su srdačni i žele ti sreću.

Ljudi su vrlo dobri i ljubazni.

Hopkinton je spreman.

Njihov moto je „Sve počinje ovdje” i to se osjeća u zraku.

Već je sudjelovanje u maratonu uspjeh.

Ne možete se samo prijaviti. Morate se kvalificirati.

Na vrhuncu ste života ako trčite maraton u Bostonu.

Središte Bostona, rijeka Charles. Dio velike proslave Dana domoljuba.

15. April 2013.

Taj dan imao sam priliku krenuti u prvom valu trkača.

BOSTONSKI MARATON 2013.

Bostonski maraton za neke je već počeo.

Spektakl bostonskog maratona je počeo, ali ponekad…

Poput drugih je maratona. Svi su sretni.

Dan nije mogao biti ljepši.

Treniram s tatom. Kratko će trčati sa mnom.

-Pozdravi ih. -Zdravo.

Prijateljica Krystle i ja kasno smo došle jer smo noć prije tulumarile.

Pogledajte.

Maraton prolazi kraj parka Fenway,

koji će se isprazniti kad završi utakmica Red Soxa i Raysa

pa će još tisuće ljudi izaći na ulice.

Kažu da pola milijuna ljudi prati bostonski maraton

na ulicama Nove Engleske.

Krystle nikad nije gledala maraton

jer je uvijek gledala Red Soxe.

Ta lopta leti preko zida!

Pedroia obilazi baze i to je optrčavanje!

Red Sox će pobijediti! Pobjeda na Dan domoljuba!

Krystle i ja došle smo onamo

i našle se na idealnome mjestu, na cilju.

Ulica Boylston prepuna je ljudi.

Zastave svih nacija.

Slikala sam zastave na cilju

i objavila ih na Facebooku.

Dopisivale smo se s prijateljima koji su nas pozivali k sebi.

Ali odlučile smo ostati

jer sam htjela slikati Kevina dok ulazi u cilj. Zato smo ostale.

Zauvijek ću pamtiti kako sam skrenuo u Ul. Boylton

i vidio cilj pet blokova dalje.

Koliko god da u tom trenutku patite, ta gomila navija za vas.

Ondje je bila moja obitelj, moji policajci.

Naježite se.

Maraton sam otrčao za tri sata i 35 minuta.

Bio sam oduševljen.

Tad sam uskočio u auto i odvezao se kući na jugu Bostona.

Počela se stvarati gužva na cilju. Dolazilo je sve više trkača.

Navijali smo za njih. „Bravo, uspjeli ste!”

Volim cijeli taj ugođaj i sve to navijanje.

To je kao velika ulična zabava.

Čekale smo Kevina,

a prijatelji koji su ga pratili javili su

da je dobio grč negdje u Cambridgeu

pa će zato malo kasnije ući u cilj.

Odlučile smo ostati jer smo bile na sjajnome mjestu.

O, Bože.

Ovdje je sjebano.

Idite tuda!

Sad je 8.30. Nešto je eksplodiralo na cilju.

Jesam li dobro čuo?

Potvrđujem.

Dvije eksplozije na križanju Boylstona i Exetera.

NULTI SAT PONEDJELJAK

PRVI SAT PONEDJELJAK

-Vanessa! -Koji je vrag?

-Ne! -Koji je kurac?

Došla sam k sebi na pločniku.

Nešto je grozno smrdjelo.

Jako mi je zvonilo u ušima i nisam dobro čula.

Tad je sve bilo kaotično.

Osvrnula sam se oko sebe i…

Ljudi su vrištali od užasa.

Idite tuda.

U jednom trenutku pogledala sam nogu jedne žene i pomislila:

„Ovo izgleda jako gadno.”

Morala sam zaustaviti krvarenje,

a imala sam samo remen.

Skinula sam ga i omotala joj ga oko nogu

da zaustavim krvarenje.

Preko radija su rekli

da bi mogla postojati i treća bomba.

Cesta je blokirana!

Nazvala sam tadašnjeg dečka. Rekla sam mu da ga volim.

Oprostite.

I da kaže mojoj mami da je volim.

A onda…

linija se prekinula.

Posvuda je bilo krvi.

Stopalo mi je bilo okrenuto u stranu. Slomilo se.

Ali bila sam uz Krystle i držala je za ruku.

Izgledala je kao krpena lutka.

Tek tad sam posve shvatila što se dogodilo.

Bilo je strašno.

Ne zabrinjavajte se zbog eksplozija.

To je bilo vrlo glasno.

Nekoliko mi je ljudi prišlo

i pitalo me kako se zovem, a ja nisam znala.

Kad su me stavili u Hitnu,

jedna je žena došla i rekla: „Izvolite svoj telefon.”

Uzela sam ga i stavila u džep,

ali to nije bio moj telefon.

Bio je Krystlein. I ne sjećam se više ničeg.

25 MINUTA POSLIJE EKSPLOZIJE

UDARNA VIJEST

Imamo udarnu vijest. Nešto se sada događa u Bostonu.

Kako smo doznali, odjeknule su bar dvije eksplozije

blizu cilja maratona.

Ovo su snimke uživo iz helikoptera.

Čini se da se dogodila tragedija

u Bostonu, u Massachusettsu.

Ne znamo što je eksplodiralo ni je li to bila nesreća.

Ne znamo je li to tko podmetnuo.

Sve oko mene bilo je u kaosu.

Neko je spomenuo

da je neko ovdje...

preminuo.

Tad smo najteže ozlijeđene pokušavali prevesti u bolnicu.

Zaustavili su me kraj cilja.

Policajci su rekli da je utrka otkazana.

Utrka je završila. Maraton je završio.

Rekli su da je eksplodirala bomba ili nešto.

Ali nitko nije ništa znao.

Trčite!

Svi su u žurbi odlazili iz grada.

Zvao sam Karen, ali sve su veze bile zauzete.

Tad sam shvatio da je to veliki problem.

Idemo! Svi ovuda! Ljudi, ovo je završilo! Idemo!

Kamo da odemo?

Poslije maratona bio sam u postaji.

Jedan moj narednik utrčao je i rekao:

„Javili su da su dvije bombe eksplodirale kraj cilja.”

Rekao sam: „Nemoguće. Pa sad sam bio ondje.”

Uskočio sam u auto i upalio sirenu.

Prelazeći most u 4. ulici

vidio sam uplakane ljude.

Vidio sam da je to strašno.

Kad sam došao onamo,

našao sam se sa šefom policije Davisom, koji je tek stigao.

Izašao sam iz auta i čim sam zakoračio na asfalt,

nagazio sam na krhotine.

Tad sam vidio štetu preko puta.

Tu količinu krvi i dijelova tijela na asfaltu

nikad nisam vidio.

Idemo! Do vrha!

To razaranje,

ta mlada tijela na tlu,

to nikad neću moći zaboraviti.

Odmah sam pomislio

da bi to mogao biti teroristički napad i to me dodatno uzdrmalo.

Niko nije znao što da misli.

Svašta mi je prolazilo glavom.

Odakle da počnemo?

Novinar sam bio duže od tri desetljeća.

Kad se suočite s takvom situacijom, dotad neviđenom u Bostonu,

trudite se, kao istraživački novinar, doznati odgovore za svoju publiku.

Dojurio sam onamo dok su još postavljali žutu vrpcu.

Mislili su da bi to moglo biti nešto puno veće

od onog što se dogodilo.

To je svima izazvalo užas.

Ne znamo uzrok eksplozije.