De første 200 linjer.
JULIJE CEZAR VILJEMA ЉEKSPIRA
NAKON CEZAROVOG POVRATKA U RIM,
I POBEDE NAD POMPEJOM, SUNARODNICI SU GA IZABRALI
ZA KONZULA ИETVRTI PUT,
POTOM ZA DOЋIVOTNOG DIKTATORA.
TAKO JE POSTAO STRAN OBIИNIM LJUDIMA KROZ
POSEBNOST TITULA I MOЖI KOJE SU MU PODARENE.
PLUTARHOVI ЋIVOTI
RIM - 44. godine pre Hrista
Doma se vuc’te! Jel’ danas praznik?
Љta si ti? - Ja? Drvodelja, gdine.
Pa, kamo lenjir, koћna pregaиa? Љta жe ti prazniиno odelo?
A иim se baviљ ti?
U poreрenju sa kakvim finim zanatlijom, ja sam vam krpara.
Al’ иim se baviљ? Ne izvijaj! - Zanatom, koji, nadam se,
mogu obavljati mirne savesti. Ja popravljam rрava lica.
Љto u radnji svojoj nisi danas? Љto ulicama vodaљ ovaj svet?
Vaistinu, da bi pohabali obuжu, pa da doрem do viљe posla.
Zbiljski, praznujemo danas da bismo videli Cezara
i uћivali u njegovom trijumfu. - A zaљto? Kako zasluћio je to?
Kakvo roblje to, sebi na diku, u Rim dovodi?
Vi, klade, stene, soju beslovesni,
Rimljani srca gruba, surova, niste li Pompeja znali?
Kol’ko puta na zidove se peste, prozore, kule, pa i dimnjake,
da tu, po celi bogovetni dan, u naruиjima decu drћeжi,
strpljivo prestojite da biste samo videli velikog Pompeja, kad ulicama rimskim prolazi.
A иim bi se dvokolice sa njim
pomolile, niste li, zar, svi iz svega svoga glasa klicali,
da se Tibar tresao do dna, klicanja vaљeg odjek sluљajuжi
sa podlokanih svojih obala? A sad na se prazniиno odelo?
Sad zar, da vam bude sveиanik? Sad zar, da cveжem put zasipate
onom љto trijumf slavi nad Pompejevom prosutom krvlju?
Hajdete! Potec’te doma, niиice padajte, Bogove molite
da odstrane pokor љto mora ovu nezahvalnost stiжi!
Odoљe nemi od krivice. Ti idi tim putem ka Kapitolu,
ja жu ovim. Skidaj s kipova ukrase gde su okiжeni njima.
Sme li se to? Znaљ da se danas Luperkalije svetkuju.
Nek trofeji ne kite Cezarove kipove! Kad iz krila Cezareva
bude iљиupano paperje mlado, obiиan mu let biжe,
inaиe bi pogledu ljudskom umakao on, i drћao nas
sve u ropskom strahu.
Kalpurnija! - Govori Cezar! Mir!
Kalpurnija!
Љta ћeliљ, gospodaru?
Preseci put Antoniju kad bude trиao trku. Antonije!
Cezare?
Gospodaru? - Ne smetni s uma da se Kalpurnije u trci takneљ.
Veruje se da se nerotkinja oslobodi kletve jalovosti,
ako taknu se nje u ovoj svetoj trci.
Kad Cezar kaћe иini, uиinjeno je. - Poрi.
I nijedan nek se obred ne prenebregne.
Cezare! - Ha, ko zove?
Dosta sa grajom! Mir!
Ko to iz gomile me viиe?
Neki glas, oљtriji nego svirka, Cezara zove. Zbori! Cezar sluљa.
Martovskih ida priиuvaj se!
Ko je taj иovek? - Prorok neki.
Veli da se martovskih ida priиuvaљ.
Nek stupi preda me da mu vidim lice. - Iz gomile iziрi!
Stani pred Cezarovo lice. - Љta to reиe? Ponovi!
Ida иuvaj se martovskih.
On bunca. Pustite ga. Hajdemo!
Hoжeљ li trke tok da pogledaљ? - Ja neжu. - Hajde, molim te.
Ne marim to. Nisam ћiva duha k’o Antonije љto je.
Ali ti nemoj zbog mene da se zadrћavaљ. Ja idem.
Sve te vreme posmatram, Brute. U tvome oku sad blagosti,
Ijubaznosti, na koju svik’o bejah, nema viљe.
Odveж hladno i mrzovoljno sreжeљ prijatelja љto te voli.
U zabludi ne budi, Kasije. Ako i jeste zasenиen mi pogled,
mrgodnost moja okreжe se samo protivu mene sama.
Muиe me poslednjih dana иuvstva protivreиna i misli
sa kojih, moћda, senka nezgodna pada, na moje postupke.
Al’ neka to prijatelje moje ne ћalosti, u koje brojim i tebe,
i nemar moj nek shvate k’o znak da jadni Brut,
u ratu sa sobom, zaboravlja ljubavi znake prema drugima.
Reci mi, vrli Brute, jesi li kadar da vidiљ sopstveni lik?
Ne, Kasije. Sebe opaћaљ samo odraћena s drugih predmeta.
Taиno. I ћalosno je љto takvih ogledala u tebe nema, Brute,
koja bi doиarala ti tvoju vrednost skrivenu,
da sagledaљ sopstveni lik.
Od mnogih cenjenih prvaka rimskih, ako izuzmemo
Cezara besmrtnoga, sluљao sam, kako stenjuжi
pod jarmom dana naљih, ћele da vrlom Brutu vid se vrati.
U kakve li me to opasnosti, mamiљ iљtuжi da traћim
u sebi иega nema tamo? - Onda me иuj, vrli Brute.
Poљto znaљ da kadar nisi videti se k’o u odraћaju,
ja жu ogledalo da ti budem i da ti skromno otkrijem
ono љto o sebi ne znaљ. Zazirati, o vrli Brute, nemoj.
Ako sam obiиni lakrdijaљ i иinim da mi ljubav prozukne,
ako se kunem prostaиki svakom, ko se preda mnom busa u prsa,
ako l’ znaљ da grlim svakoga uliziиki, pa ga ruћim, panjkam,
il’ sa svima o gozbama se bratimim, opasnim me smatraj.
Љta li znaиi klicanje to? Za kralja, bojim se, Cezara narod bira.
Bojiљ se. To znaиi, drћim, da ne ћeliљ.
Ne. Ali ga vrlo volim, Kasije.
No, љto me toliko zadrћa? Љta ћeliљ da mi kaћeљ?
Ako je ma љta, љto bi se javnog dobra ticalo,
stavi pred jedno moje oko иast, smrt pred drugo,
nehajno жu u oboje da gledam. Toliko mi nebo pomoglo,
kol’ko viљe иast voleo, no smrti se plaљio.
Vrlinu tu u tebe poznajem. A o иasti ti i govorim.
Ne znam љta o ћivotu ovom misliљ ti, ili drugi,
ali ja bih voleo viљe i da ne postojim, no li da ћivim,
a da zazirem od neиeg љto je isto љto i ja.
Slobodan bejah roрen k’o i Cezar, ti takoрe.
jednako dobro ishranjeni smo, podnosimo stud zimsku k’o i on.
U jedan sveћ, vetrovit dan, dok je srdit Tibar obale
tukao besno, Cezar reиe, Bi li u taj mutni buk smeo,
Kasije, da skoиiљ sa mnom i da otplivaљ do one mete?
Ja na to, onako odeven, skoиim, pa i njega zovnem. I on skoиi.
Tad na nas bujica riknu i mi miљicama je tukosmo krepkim,
i prkosno se opirasmo njoj. Al’ joљ na meti izabranoj
ne besmo, a Cezar viknu, Pomoж, Kasije, udaviжu se.
I sad je on bezmalo Bog, a niko i niљta nije Kasije,
veж mora da svija vrat na svaki nehajni Cezarev mig.
U Љpaniji kad beљe uhvatila ga groznica video sam kako drљжe.
Jeste, drhtao je taj Bog, sva bi krv njemu sa usana
utekla kukaviиki, sav sjaj utrnuo u oku tom,
od иijeg pogleda drљжe svet. I иuo sam ga, jaukao je, jest,
a jezik njegov, љto je nalog izdao da mu beleћe govore
u knjige, lelekao je, kao kakvo devojиe prenemoglo, Titinije, daj malo vode!
Viљnji bogovi! Zgranuh se kako, ispred velelepnog sveta,
slabotinja toliko isprednjaиi, kako uze palmu sam.
Opet klicanje opљte grmi!
On kao Kolos koraиa preko ovog tesnog sveta
ogromnim koracima, a mi, sitneћ ljudska, ispod nogu
ogromnih mu љvrljamo, levo i desno zvirkamo,
da gde naрemo grob svoj sramni.
Иovek, katkad, sam sreжu svoju kuje. Nije do naљih zvezda,
veж do nas krivica, ako smo sluge. Cezar-Brut.
Љta u tome Cezar ima? Zaљto da bude иuvenije od tvog?
Oba su lepa, oba skladna. Oba na vagi teћe podjednako.
Bajeљ li njima, oba duhove dozivlju.
Tako ti bogova...
Pa, kakvim mesom hrani se taj Cezar, te je toliki?
Sramnog li veka! Soj svoj plemeniti istraжio si, Rime!
Ima l’ doba, od velikog potopa do nas, da mu je dika bio
samo jedan jedini иovek? Kad se moglo reжi
da nedogledni rimski bedemi opasuju tek jednoga иoveka?
Ja i ti smo sluљali od otaca da je bio u Rimu jedan Brut,
љto ne bi ni vladu veиnog satane u Rimu trpeo manje,
nego vladavinu kralja. - Da sam ti drag, ne sumnjam.
Na љta me pripraviti, slutim. Љta pak o tome mislim,
drugi put жu ti reжi. Zasad, dalje me nemoj podstrekivati.
Љta si mi rek’o, premeriжu. Љta joљ imaљ reжi, sasluљaжu
i naжi vreme pogodno da stvari ovako krupne иujem,
i svoju o njima kaћem. Dotle, plemeniti moj prijatelju,
primi srcu ovo, Radije bi Brut ratar prosti bio,
no Rimljaninom zvao se pod ovim surovim prilikama
kakve nama, kako se иini, nametnuti smera sadaљnje doba.
Drago mi je, љto slaba mi reи,
iz Bruta iskresala i ovoliko varnica.
Vraжa se Cezar, svrљene su igre.
Pogledaj kako srdit peиat gori na Cezarovom иelu, Kasije.
Drugi svi su se pogruћili. - Kaska жe reжi na svoj
naburen naиin љta se zbi. - Bleda je Kalpurnija.
Ciceronu su se oиi zaћagrile, k’o љto na Kapitolu viрasmo,
kad se senatori okome na njega. - Ispriиaжe nam Kaska.
Antonije! Volim oko sebe da vidim punaиke ljude,
s glatkim licem i krepkim snom. U ovog Kasija izgladnelo je,
mrљavo je lice. Odveж misli. Opasni su takvi.
Njega se nemoj Cezare plaљiti. Opasan nije.
Al’ samo da je malo puniji. Ne bojim ga se.
Ali kad bi strah uz moje ime iљ’o, nikog se klonio
ne bih, k’o mrљavog Kasija tog. Mnogo иita on.
Oљtra je oka i do srћi ume da prozre ljudske postupke.
On igre ne mari kao ti, Antonije. Ne sluљa ni muziku,
a samo katkad se osmehne, i to kao da samog sebe ismeva,
k’o da duh sopstveni prezire љto je moglo iљta da ga nasmeje.
Ovakav stanka nema, dok nad sobom ikoga vidi.
Eto, zaљto su opasni takvi.
Ne velim da kaћem иega se sam bojim,
veж иega se bojati valja, jer ja sam vazda Cezar.
Preрi s desna na levo, slabo иujem,
pa mi reci iskreno љta o njemu misliљ ti.
Hoжeљ da govoriљ sa mnom? - Da, Kaska. Љta se zbi
te je ovako mraиan Cezar? - Pa s njim si bio, zar nisi?
Tad pit’o ne bih Kasku љta se zbilo.
Krunu su mu ponudili, a on je oturi nadlanicom, ovako.
Onda narod uze da kliиe. - A љto po drugi put se klicalo?
Opet zbog toga. - Љta poslednji put?
Opet zbog toga. - Zar mu je kruna triput nuрena?
Jeste, a on je triput oturio, svaki put blaћe nego dotad.
I kad god bi je oturio, moji иestiti susedi su urlali.
A ko mu krunu ponudi? - Pa, Antonije.
Priиaj mi kako se to zbi, moj dobri Kaska.
Obesite me ako znam kako se zbilo, nisam obraжao paћnju.
Videh Antonija kako mu nudi krunu, a nije to ni bila kruna,
veж nekakav venиiж, i on je prvi put oturi.
Ali, za srce mu beљe prirasla. Antonije mu ponovo ponudi.
On je ponovo oturi, no teљko odlepi prste od nje.
Onda mu je ponudi treжi put, a on je i treжi put oturi.
I svaki put kad je odbijao, rulja je urlala, pljeskala
i bljuvala smradnog daha, da to umalo ne uguљi Cezara,
jer se obeznani i pade na tle. Ja se ne usudih ni nasmejati
da ne bih udahnuo u se onaj kuћni vazduh.
Zar se obeznani Cezar? - Pao je na trgu,
udarila mu pena na usta, uzeo mu se govor.
Moguжe, padavicu ima.
Ne, Cezar nema nju. Padavicu imamo ti, ja i vrli Kaska.
No comments yet. Be the first to leave one.